Psihoterapijski pristupi koje primjenjujem
Postoji mnogo teorija i modela koji nastoje objasniti složenost ljudskog ponašanja i doživljavanja, kao i probleme u ponašanju i doživljavanju, pa time i načine tretmana problema. Svako teorijsko objašnjenje nudi određene konstrukte i uzima u obzir određene faktore. Danas se sve psihoterapijske metode (ima ih oko 350) i škole (ima ih oko 25) grupiraju u nekoliko glavnih psihoterapijskih pristupa.
Psihoanaliza je bila prvi psihoterapijski pristup kojeg je razvio Sigmund Freud. On je otvorio i prvu ordinaciju u Beču 1886. godine. Nakon njegovog, razvili su se brojni psihoanalitički i suvremeni psihodinamski pristupi psihoterapiji. Svi oni vide prošla i rana iskustva uzrokom sadašnjih emocionalnih teškoća kod pojedinca i naglašavaju važnost nesvjesnih procesa. Tretman je dugotrajan, iako postoje i kraće terapije u okviru ovog pristupa, a cilj je promjena ličnosti. Dugotrajne terapije traju pet do deset godina, nekada i duže.
Kognitivno-bihevioralni pristupi naglašavaju da naše misli i ponašanje utječu na to kako se osjećamo. Stoga je cilj terapije minimizirati disfunkcionalne misli i ponašanja i zamijeniti ih korisnijim i pozitivnim mislima i ponašanjima. Ove terapije su prilično kratke (traju nekoliko mjeseci), intervencije su općenito fokusirane na sadašnjost, a terapija je prvenstveno usmjerena na redukciju i liječenje simptoma.
Humanistički i egzistencijalni pristupi uvažavaju fenomenološku i holističku perspektivu. To znači da se nastoji razumijeti kako osoba doživljava sebe, svijet i svoja iskustva u najširem smislu riječi. Uzimaju se u obzir misli i ponašanje pojedinca, njegove emocije, senzacije, tijelo i okruženje, analizira se koje značenje pojedinac pridaje određenim iskustvima i kako pronalazi smisao u svom životu. Ovi pristupi naglašavaju važnost terapijskog odnosa između klijenta i terapeuta. Cilj im je kreativno usklađivanje cjelokupne ličnosti sa trenutnim uslovima života, uključujući i klijentovu ličnu istoriju i projekciju budućnosti. Može trajati godinu dana ili više godina.
Pokret porodičnih sistemskih terapija je širok i vrlo heterogen. Sistemski pristup općenito tretira porodicu kao cjelinu sastavljenu od svih članova porodice koji žive pod istim krovom. Terapeut je usmjeren na interakciju (odnos) članova porodice, njihov sistem komunikacije, a manje na intrapsihičke probleme „označenog pacijenta“ koji je često „žrtveno janje“ porodične nevolje.
Integrativni i eklektički pristupi nastoje kombinirati i objediniti prednosti i efikasne intervencije iz nekoliko različitih pristupa u jednu smislenu cjelinu. Npr, dr. Irvin Jalom, ugledni suvremeni terapeut, kombinira egzistencijalni terapijski okvir sa interpersonalnim. EMDR terapija se svrstava u integrativne terapije.
Istraživanja su pokazala da su svi psihoterapijski pristupi uspješni. Ni jedan nije bolji od drugog.
Psihoterapijski pristupi koje primjenjujem:
Geštalt psihoterapija
Geštalt terapija egzistira od sredine prošlog vijeka, temelje joj je postavio dr. Fitz Perls, jevrejski psihoanalitičar njemačkog porijekla koji je u svojoj 53. godini emigrirao u SAD. Danas je prevazišla granice psihoterapije i rado se predstavlja kao prava egzistencijalistička filozofija, „umjetnost življenja“ u „autentičnom kontaktu“. Perls, osnivač ovog pristupa, smatrao je da je njegova metoda „previše dobra da bi bila rezervisana samo za bolesne“, pa ju je rado predstavljao na provokativan način kao „terapiju za normalne”.
“Gestalt” je njemačka riječ. Kao imenica, nekada se prevodi riječju forma, nekada riječju cjelina. Kao glagol ‘gestalten’, znači uobličiti, strukturirati. Rezultat te radnje je jedna strukturirana i cjelovita figura koja za nas ima neki smisao. Pošto ju je teško prevesti precizno jednom riječju, sačuvan je njezin izvorni termin koji zapravo predstavlja nešto složenije.
Pojednostavljeno rečeno, važne su i figura (npr. trenutni problem o kojem klijent priča na seansi) i pozadina (klijentov razvoj, istorija, drugi problemi o kojim trenutno ne priča), kao i proces stvaranja ili izranjanja figure iz pozadine. Figura i pozadina zajedno čine jednu cjelinu. Suštinska pretpostavka geštalt terapije je da rastemo i razvijamo se cijelog života, a geštalt terapija nas podržava kad se “zaglavimo” u svom razvoju razvoju. Također, na ljudsko biće gledamo holistički (grčki “holos” = sve), što znači da se u radu usmjeravamo na osobu u cjelini, odnosno integrirano na sve aspekte funkcioniranja (tijelo, emocije, misli, socijalno ponašanje i duhovnost).
Suštinski, geštalt je terapija kontaktom. Evo samo nekoliko osobina geštalt terapije:
- Naglasak se stavlja na trenutno iskustvo („ovdje i sada“), uvažavajući i emotivno i tjelesno iskustvo.
- Favorizuje se autentični kontakt sa drugima, kreativno prilagođavanje organizma sredini i svjesnost o načinu na koji funkcioniramo.
- Istražuje naše procese blokiranja ili prekidanja normalnog ciklusa zadovoljenja potreba (otpore) i otkriva naša izbjegavanja, strahove i ukočenosti, kao i naše iluzije.
Ona nema toliko za cilj da objasni „zašto“ (porijeklo naših teškoća), nego teži da istraži „“ se nešto događa. Kad znamo kako se nešto događa, možemo znati i kako/šta možemo uraditi da to promijenimo (lakše nego kad znamo samo „zašto“). To “kako” nas motiviše i daje smjernice za promjenu, omogućuje nam da eksperimentišemo sa novim izborima.
Naglašava se odgovornost. Svi smo odgovorni za sopstvene izbore i sopstvena izbjegavanja. Klijent radi svojim ritmom, radi onoliko „duboko“ koliko može i na onome što mu u „sada i ovdje“ postaje značajna „figura“ (trenutna emocija, neko opažanje ili preokupacija, ponovno proživljavanje neke loše razriješene ili nezavršene situacije iz prošlosti, perspektiva nesigurne budućnosti).
Promjena se događa kroz prihvatanje onog dijela selfa kojeg smo odbacivali.
Ključni agens promjene je stvarni odnos između klijenta i terapeuta.
To je i „tjelesna“ terapija – uključuje rad na tijelu i tjelesnim simptomima koji nas zapravo vode ka svjesnosti o nekoj našoj skrivenoj potrebi. Radi se dakle na usaglašavanju tjelesnog i kognitivnog.
U geštaltu, kao i u svakoj terapiji, cilj je razumijevanje i učenje, ali se posebno potencira eksperimentiranje, s ciljem da se što je više moguće proširi doživljeno iskustvo i sloboda izbora. U geštaltu i nastala poznata terapijska tehnika tj. eksperiment „prazna stolica“.
Ne negira se važnost biološkog nasljeđivanja, niti iskustva iz ranog djetinjstva, niti se umanjuje kulturološki pritisak društvene sredine. No, pojedinac se potiče da učini ono što može, a to je da traga za unutrašnjim skladom svog bivanja u ovom svijetu kako bi otkrivao i razvijao svoj sopstveni stil života, svoju posebnost i sopstvenu neponovljivost. Kao što je to rekao Žan Pol Sartr: „Sloboda je u tome šta uradimo sa onime što su nam uradili”.
Tako nas geštalt terapija potiče da najprije bolje upoznamo sami sebe i prihvatimo sebe onakvim kakvi jesmo. Podsjeća nas da se ne moramo mijenjati kako bismo se prilagodili nekom idealiziranom modelu koji definiše kakvi bismo trebali biti – bilo da je taj model naš lični ili društveni, unutrašnji ili spoljašnji, filozofski, vjerski ili politički. „Paradoksalna teorija promjene“ u geštaltu kaže: „Prije nego što postaneš drugačiji, najprije budi ono što jesi“.
